Zadnji romantik na ovom svijetu što se sporo kreće i čeka raj...

Nešto kao...

U početku bi riječ.

Jedna, obična, dvosložna.

Kao ljubav. Vječna, sretna, duboka, jedina…

Ali nažalost, ljudi ne shvaćaju da uz velike riječi ne idu epiteti.

Od silnog truda da uvećamo ono jedino vrijedno u svemu tome, na kraju rečenice izgubimo poantu. Otkad malo više šutim o svemu tome, djeluje nekako bolje. Iskrenije.

Kad se tako postave stvari, ispadne da je moguće sve bez riječi. Pisati bez riječi. Pričati bez riječi, pjevati bez riječi. Voljeti bez riječi.

Bez da čuješ. Vidiš. Imaš.

Ljubav ionako živi barem jedan život ispred nas, isprepliće se s tamo nekim daljinama, bira neutabane putove, i mi ne možemo ništa više nego pokušati razbrati tragove u zemlji, i nadati se da smo odabrali prave.

I dok dođemo do točke u kojoj mislimo da smo ju uhvatili, ona se već na nekom novom horizontu voli s nekom drugom lutajućom budalom.

Pokušavali su ljudi svašta. Na razne načine da joj stave soli na rep.

A kad to nije išlo, pokušali su ju zauzdati. Konvencijama, zakonima, pravilima, granicama. Religijom…

Na kraju su ju pokušali negirati.

Ignorirati.

A ona se i dalje s visine rugala svim tim smrtnicima koji su mislili da je njoj stalo do imena, opisa, klasifikacija. Do nas.

Ja još uvijek povremeno pokušavam prizvati sjećanje na poneke trenutke kad mi se činilo da smo se srele.

Pravo da kažem, vrijedilo je tome žrtvovati dane, noći, novce, ispite, živce…

Proganjaju me u snovima nekad.

Neki kažu da su to ožiljci. Brojni, navodno.

Ne znam, nikad mi nije išla statistika.

Volim ih, i to mi je dosta.

PISALA zinka u 18. avgust 2010 1:55:43 | 2 PLJUNI I ZAPJEVAJ

Jednom ću okrenuti jednu od one tri najstrašnije i najsavršenije pjesme u mom životu, na repeat, i jednostavno ostati bez riječi. Zasad...

Teško da postoji udaljenija udaljenost od one između mene i onoga što volim… i onih koje volim…
Pa opet, ništa na ovom svijetu nije bliže od mene i najnemogućijih mogućih stvari... a i snova…
I ništa konstantnije u mom životu nije, od ove dvije konstante.

PISALA zinka u 1. avgust 2009 1:42:24 | 7 PLJUNI I ZAPJEVAJ

Bezdan

Jednostavnost nemanja najsavršeniji je od svih mojih strahova.

PISALA zinka u 16. jul 2009 22:39:53 | 0 PLJUNI I ZAPJEVAJ

...

Sivilo je napokon povuklo obarač.

Na zidu zgrade ostala je izdajnička crvena fleka.

Mi, koji se nikada ničega nismo bojali, u čudu smo gledali mjesto zločina, ne shvaćajući, kako to…

A nismo mu vjerovali kad je pričao da će stvarno, jednog dana… Da će morati…

Bio je slobodan, pametan, i, što nas je najviše privlačilo, uvijek je nekako znao što nam treba. Prstom je pokazivao u daljinu, pričajući nam o beskrajnim mogućnostima. I stvarno, s njegovim riječima sve je postajalo moguće.

Mogao je učiniti da zimska noć zamiriše na neko tamo ljeto, koje smo sami trebali tek domaštati. Sve je bilo na dohvat ruke, a mi smo kao slijepci, za njim hodali ispruženih dlanova.

Satima je pričao o čežnji.

Prazninu kojom smo ga punili, nitko nije vidio. Nismo znali da i čežnja sama ima svoju čežnju…

I sad ga više nema.

Jedan dan je, jednostavno, nestao.

Bili smo tu, a ipak, pucanj kojim smo ga dokrajčili, nitko nije čuo…  

PISALA zinka u 16. jun 2009 1:34:23 | 0 PLJUNI I ZAPJEVAJ

Epitaf

Kad šutiš, drugima je lako pretvarati se da ne postojiš.

Kad znaš da te nitko ne čuje, lako je i ne postojati.

PISALA zinka u 15. jun 2009 1:12:49 | 5 PLJUNI I ZAPJEVAJ

"Jedino u spomenarima, i nigdje više, riječ 'zauvijek' nešto je značila." (Miljenko Jergović)

PISALA zinka u 14. maj 2009 14:16:12 | 1 PLJUNI I ZAPJEVAJ

Zbogom, Panta Rei

Da bi se moglo stvarati

Potrebno je odšutjeti tišinu.

Potrebno je razlomiti svjetlost na tisuće komadića mraka

I prepustiti vjetru da od svih tih taloga

Učini ono što mora.

Znam što su nam rekli, ali, vidiš

To je samo zato da bi sada znali

Da je mirovanje zbroj kretanja.

Nedostajanja se ne liječe susretima.

Nedostajanja se ne liječe ničim.

Nedostajanja te uče da se čežnjom putuje.

A prolaznost je tek loša igra onih koji vjeruju u prosjek,

Statistiku,

Pasoše,

Bodeže…

Nije to strah od nemogućnosti

I neimanja vremena.

Sve je to viđeno i proživljeno

Samo smo toga beskrajno ostali željni.

Zato,

Navuci nebo preko glave

I spoji te točke u sebi.

Pošalji u zaborav

Jednu Panta Rei.

PISALA zinka u 29. mart 2009 17:51:00 | 3 PLJUNI I ZAPJEVAJ

"Jebeš zid na kojem ne piše ništa." (grafit)

Nemam pojma otkud mi sijevaju te gluposti, i kome ih uopće upućujem. Ne znam ni zašto ne pišem već mjesecima, i na koga sam bijesna kad grizem usne, pokušavajući stisnutim čeljustima negdje u neredu  vlastite unutrašnjosti zadržati najpokvarenije izdajice slabosti, pred kojima su se čak i suze odavno povukle u svoje tajne odaje. Ne razumijem više korijen svojih emocija. Ne razumijem ni cijelu tu bolesnu igru dvostrukog života, u kojem živim najsretniju slikovnicu, dok se ne pretvorim u ovo, kad ne mogu spavati, pisati, postojati…  

Poželim nekad stvoriti neki most između ta dva svijeta. Zamislim… Crno-bijela slika, na kojoj, niz gola leđa spuštena duga pletenica, završava na nečijem dlanu. Na primjer… Ali netko je usavršilo formulu za pretvaranje i najzlatnijih snova u košmare. Ne bih se čudila da se neki alkemičar, nakon desetljeća mučenja po improviziranim laboratorijima, poveo za utješnom nagradom, pravilom „ne znam što hoću, ali znam što neću“. I zauzvrat dobio baš to, što nitko nije poželio… Ne bih se čudila ni da se zove Murphy, ni da ga nađem kako se ljulja obješen sa neke grane mog rodoslovnog stabla.

Rečenica iz naslova me podsjetila na mene. Na moj blog. Na moje papire. Na moje zidove. I stvarno… Ali i prazan zid je ništa naspram praznog čovjeka.

Jebeš srce koje ne voli.

PISALA zinka u 24. decembar 2008 2:21:49 | 7 PLJUNI I ZAPJEVAJ